Monday, February 25, 2008

Rat protiv Jugoslavije

Ako nekome još uvek nije dovoljno jasno kakva se država pokušava stvoriti na području Kosova, kosovski intelektualac Škeljzen Malići potrudio se da nam to objasni. U svom tekstu objavljenom u beogradskom listu „Danas“, on sasvim otvoreno opisuje projekat kosovske države. Odlučujuća stvar u njenoj izgradnji je činjenica da Albanci predstavljaju „izrazitu većinu“, a Srbi i svi ostali „manjinu“. Na Kosovu „narodni i faktički suverenitet pripada Albancima”. Takva država biće priznata od onih „najozbiljnijih“ država „koje su uvek krojile sudbinu i stvarale male države“, pre svega, od „krune celog procesa, Sjedinjenih Američkih Država, svetske sile broj jedan“. Svoj tekst Malići završava zaključkom da je Kosovo oduzeto Srbiji i dato na staranje „odgovornim osobama i institucijama“, sve „dok ne postane politički punoletno da samo može odlučiti o svojoj sudbini“.

Zahvaljujemo se Malićiju što nam je otklonio i poslednju nedoumicu u pogledu istinske prirode ove države u pokušaju. Kao viđeniji intelektualac, pretpostavljamo da on vidi više i dublje. Žalosno je, međutim, što on ne samo da opisuje jedno (tragično) stanje stvari, već ga odlučno, bez ikakve dileme, zastupa i brani. Žalosno je da intelektualac postane izraziti glasnogovornik jednog retrogradnog političkog projekta - projekta u kome ne postoji građanska ravnopravnost (građanski suverenitet), već dominacija etničke većine nad manjinom, i u kome se bespogovorno prihvata podela na velike i moćne, s jedne, i male i nemoćne države, s druge strane, i stavljanje ovih drugih („maloletnih“) pod pokroviteljsko prvih („punoletnih“). Ovakva logika preslikava odnose iz prirodnog na politički svet, i stoga predstavlja pad u pretpolitički oblik zajednice. U njoj je demonstriranje moći nad slabijima bitno povezano sa skrušenim prihvatanjem slabosti u odnosu na moćne; drugo se nadoknađuje prvim.

Nasuprot tome, politička emancipacija počiva na priznanju vlastite i tuđe političke zrelosti, na suzbijanju nemoći spram „jakih“ i nadmoći spram „slabijih“, na radikalnom iskoračivanju iz ove izopačene političke logike. Prostor za takvu emancipaciju bio je dat u ideji Jugoslavije. Ta ideja ne zna za „većinu“ i „manjinu“ (Titov govor u Splitu 1962.) A zna da „unutrašnji i spoljni neprijatelji takvih zajednica svoju aktivnost uglavnom organizuju na podsticanje nacionalnih sukoba“ (Miloševićev govor na Gazimestanu 1989.) Zato su u pravu Hašim Tači i njegovi pokrovitelji kada kažu da je proglašenje kosovske nezavisnosti kraj raspada Jugoslavije (mi bismo rekli razbijanja). Kao što je u pravu Milošević kada u Haškom tribunalu kaže da je vođen samo jedan rat - rat protiv Jugoslavije.

Ma koliko se ova ideja ponekad činila kao utopistička, ipak se čini da jedino ona može obezbediti istinsku nezavisnost i ravnopravnost balkanskim narodima. Razbijanjem Jugoslavije i pratećom razgradnjom te ideje, stvorene su državice čija „nezavisnost“ prikriva temeljnu zavisnost od velikih centara moći i njihovih interesa. Bežeći od izmišljenog gospodara i tlačitelja (Srbije i „velikosrpskog nacionalizma“), proizvedenog u propagandi imperijalističkih sila, ostali balkanski narodi survali su se u davljenički zagrljaj stvarnih gospodara. Zato je danas reč o zavisnom, a ne nezavisnom Kosovu - ono je protivno interesima Albanaca, a ne samo interesima Srba i ostalih.

Za prikrivanje ove odlučujuće činjenice veliku odgovornost snose kosovski intelektualci. Škeljzen Malići se obrazovao u Jugoslaviji, završio filozofiju u Beogradu i radio na Filološkom fakultetu. Naročito se bavio lepotama vizantijskog slikarstva. Živeći u takvoj državi, možemo reći, on je iskusio tekovine nacionalne ravnopravnosti i duhovne slobode. Nismo sigurni da će te tekovine moći da osete oni „većinski“ stanovnici Kosova čije interese navodno zastupa. Kada utihne njihova trenutna euforija, i kada se pokaže obmana u pogledu „nezavisnosti“, naći će se u surovom svetu siromaštva, korupcije i eksploatacije, ovog puta suočeni sa stvarnim i znatno moćnijim protivnikom.

Mario Kalik, objavljeno uz neke izmene u nedeljniku "Pečat", 22.02.2008

No comments: