Saturday, August 30, 2008

Polemika o (anti)komunizmu (9)

Odgovor na tekst Verana Bakotića "Dovršen projekat srpske postmoderne"

Gospodin Bakotić u tekstu objavljenom na sajtu Nove srpske političke misli pod naslovom "Dovršen projekat srpske postmoderne" nastavlja da bezobzirno kleveće ideološke neistomišljenike. To čini u najboljoj tradiciji komentatora nekadašnje "sovjetske Pravde".

To što me je prošli put bez ikakvih argumenata nazvao fašistom, prećutao sam pre svega zbog toga, što procenjujem da polemika ovog tipa, ponekad dozvoljava i prejaku reč, kojoj sam pokatkad i sam sklon. Medjutim, kada Vas neko poput Bakotića u kratkom vremenu, onako usput i bez ikakvih dokaza, nazove i rasistom onda to svakako zaslužuje ozbiljniju reakciju. Pogotovo što za razliku od pomenutog gospodina, moja malenkost ima prilično zavidnu publicističku i novinarsku reputaciju, o kojoj se ovaj lovac na "srpski fašizam i desnicu", očigledno nije informisao.

Jer da jeste pretpostavljam da bi makar izostavio, ovu vrstu jadnog i bednog pokušaja diskreditacije mojih profesionalnih i moralnih karakteristika, o čemu valjda najpotpunije govori podatak da sam u prethodnih 8 godina objavio preko 600 televizijskih intervijua, kao i dve knjige, koje su posvećene istraživanju fenomena globalizma, koji je po mom uverenju fašizam u modernoj tehnološkoj verziji.

Konačno, ako iznesete tako teške optužbe na nečiji račun, u obavezi ste da makar korektno citirate navode iz teksta, koji su vas toliko iritirali. Na ovom mestu čitaocima NSPM, dugujem i jedno pojašnjenje.

Naime, potpuno je nekorektan i netačan zaključak, da sam u odgovoru Bakotiću pokazao spremnost, da "deportujem" njega i Maria Kalika u Hrvatsku. Moja konstatacija bila je samo replika na prethodno izrečenu Kalikovu tezu da za "komuniste internacionaliste nije dovoljna sloboda zasnovana na etnicitetu", kao i Kalikova spremnost da poput Brozovih komunista ponovo diže revolucije po Srbiji. I danas ne vidim šta je sporno u tome što sam pomenutu dvojicu pozvao da svoju borbu protiv fašizma započnu u Hrvatskoj, koja je idelan poligon za dokazivanje čvrstine njihovih ideoloških antifašističkih uverenja.

I još nešto. Bakotić je stvarno dosadan sa tom svojom zaverološkom teorijom o tajnoj saradnji "Druge Srbije i srpske desnice", koji se međusobno podržavaju. To vam je isto kao kada bi ste rekli da postoji jednorog. Njega možete zamisliti, možete nacrtati, ali njega u stvarnosti nema, baš kao i Bakotićevog stvaralačkog opusa.

Milorad Vukašinović, objavljeno na sajtu Nove srpske političke misli

Polemika o (anti)komunizmu (8)

Nežna duša pesnička – ili staljinistička?

(pitanje za Verana Bakotića)

Ne bih da dodatno povređujem delikatnu, ranjivu psihu Verana Bakotića, koji jednu običnu političku debatu ne ume ljudski da iznese do kraja, već je doživljava kao „vulgarne, uvredljive napade“ na njegovu ličnost – koju, uzgred, uopšte nisam nigde ni pomenuo. Reklo bi se na prvi pogled da je reč o jednoj pesničkoj duši, koju bole sva, pa i najmanja neslaganja sa svojim (pretpostavljam ideološkim) rodom, bilo gde na zemaljskoj kugli, pa ih odmah doživljava lično i veoma traumatično. Zato ovom prilikom i neću da započinjem raspravu s njim – a s njim se do sada i nisam raspravljao – jer stvarno ne želim da ga povredim bilo kakvim argumentom koji se na bilo koji način kosi s njegovim tananim senzibilitetom ili pogledom na svet.

Međutim, čim se oporavi od svoje uzrujanosti, ova pesnička, nežna duša ipak treba da objasni neke stvari koje je, istina, verovatno u afektu svoje ranjene psihe, izrekla. Dakle, treba tačno da navede mesta gde je bilo koji moj tekst bio "šovinistički", "rasistički" "vulgaran", "netrpeljiv prema ljudima drugog porekla" ili dezavuisao bilo čije "etničko", "geografsko" pa čak i "klasno" poreklo. I, naravno, gde sam ga ja to „napao“.

U slučaju da ih ne navede, biće jasno da je ovde na delu ili već pomenuta, prevelika lična osetljivost osobe kojoj je potreban mir staklenog zvona ili, što bi već bilo zabrinjavajuće, samo jedna već dobro poznata metodologija, s korenima iz starih dobrih staljinističkih vremena, da se neko ocrni bez argumenata - ili u nedostatku istih - i da mu se nalepe lažne etikete za potrebe neke (buduće?) ideološke komisije, koja neće morati da čita izvorne tekstove niti da ih predstavi kao dokaze, već će se jednostavno koristiti "nespornim autoritetom" Verana Bakotića.

Nadam se da je ipak ovo prvo u pitanju, jer se za takvo stanje, ako ništa drugo, bar mogu imati simpatije, pa čak i saosećanje.

Za kraj, unapred napominjem da se famozno "čitanje između redova" ne priznaje kao dokaz, već samo direktni citati.

Aleksandar Pavić, objavljeno na sajtu Nove srpske političke misli

Polemika o (anti)komunizmu (7)

DOVRŠEN PROJEKAT SRPSKE POSTMODERNE

Tekstom "Arheologija ideologije", gospodin Vladimir Milutinović, pokreće niz veoma važnih tema: problem ideologije, vladajuće ideologije, ideološke hegemonije i ideoloških aparata... Pojam ideologije kod nas je izašao iz teorijske, pa čak i iz žurnalističke mode kada je Druga Srbija uspostavila ideološku hegemoniju u obrazovnim i kulturnim ideološkim aparatima - dakle, pre gotovo dve decenije. Tada je Druga Srbija, sa izvesnim zakašnjenjem, u odnosu na globalne teorijske tokove, prigrlila diskurs postmodernizma, diskurs o kraju ideologija i postideološkom društvu. Ako bi se neko, eventualno, usudio da operiše pojmom ideologije, ili, ne-daj-bože, pojmom vladajuće ideologije, bio bi optužen za marksizam, boljševizam ili totalitarizam, rizikovao bi da bude izopšten iz akademskih i kulturnih aparata, kojima, kao što znamo, suvereno vlada Druga Srbija.

Ideologija Druge Srbije, kao vladajuća ideologija srpskog društva, već je bila predmet analiza na stranicama NSPM-a, posebno u tekstovima profesora Slobodana Antonića. Međutim, tekst Vladimira Milutinovića smestio je ovu temu u jedan širi kontekst, na teren opšte teorije ideologije. Čini mi se da je teorijska pozicija gospodina Milutinovića dobrodošla i u analizi konkretnih fenomena, zbog toga što nas sprečava da, fascinirani predmetom analize – u našem slučaju, ideologijom Druge Srbije – previdimo širi društveni ili istorijski kontekst.

A kada je reč o ovom drugom, istorijskom kontekstu, ne smemo zaboraviti da je Druga Srbija relativno nov politički projekat, nastao u prvim godinama rata, cepanjem do tada homogenog političkog tela srpske intelektualne i političke elite. Danas se, uglavnom, previđa uloga najznačajnijih eksponenata diskursa Druge Srbije u Miloševićevoj "antibirokratskoj revoluciji". Da li neko, na primer, pamti slučaj profesora Miladina Životića ? Na početku jugoslovenske krize, Životić je, zajedno sa Blažom Perovićem, osnovao nacionalističku Stranku narodne sloge, da bi sledeće godine prešao na drugu stranu i ubrzo nasledio Radomira Konstantinovića na mestu predsednika nevladine organizacije "Beogradski krug". (Ili, drugi primer: da li se danas neko seća uloge prof. Zage Golubović u "događanju naroda" ? )...

Veran Bakotić, ceo tekst može se naći na sajtu Nove srpske političke misli


Polemika o (anti)komunizmu (6)


Može li levica već jednom da prevaziđe sebe?

(Odgovor Mariju Kaliku)

Cenim svačiju principijelnost, pa tako i onu radikalnog komuniste kao što je Mario Kalik. Cenim sve domaće levičare koji su odoleli čarima dnevne politike i ostali dosledni onome što su propagirali i pred 20 i pre 30 i pre 40 godina. Međutim, moram odmah Kalika da upozorim da nisam voljan da mu tek tako dopustim da se odrekne zabludele "dece komunizma" (tj. u našem slučaju, titoizma). Možda kao dobar komunistički vernik ne veruje da je Pontije Pilat ikad postojao, da je sve to „opijum za narod“, ali su metodi "pranja ruku" slični.

Kalik kaže da su današnji vlastodršci i "neoliberali" samo biološka, a ne i duhovna deca komunizma. Neće baš biti. Upravo su oni, zajedno sa svim drugim nihilizovanim materijalistima, lažnim ekonomskim „ekspertima“, „tržišnim fundamentalistima“ (kojima nekako ne smetaju tajkunski karteli i monopoli, kao ni širenje zapadnih korporacija uz pomoć NATO trupa) i evro- i amerikanofilima, najvernija duhovna deca titoizma. Oni su deca duhovne pustoši ateiziranog materijalizma, pomešanog sa dozom specifičnog titoističkog hedonizma (uz pomoć bespovratnih kredita zlog, kapitalističkog – ali ipak materijalističkog, dakle neugodno srodnog - Zapada) i savršen primer čemu on neizbežno vodi kod ogromne većine ljudi (čast izuzecima poput Kalika) – upravo onome u šta se pretvorila današnja Srbija. Oni nisu nikakvi ni neoliberali ni kapitalisti. Oni ne znaju ni za poslovni rizik, ni za intelektualnu ili proizvodnu inovaciju. Ali znaju da obezbede uvozne ili druge monopole preko starih veza, da najme „eksperte“ da sve to intelektualno opravdaju, i političare da to „ozakone“, znaju kako da preuzmu kontrolu nad „privatizacijom“ tako da sve bude sve samo ne „slobodno“ i „preduzetničko“. To nije kapitalizam, a ni liberalizam. To je samo pokušaj dece titoizma da nastave svoju vladavinu trenutno najaktuelnijim sredstvima. Problem Kalika i, uopšte, svih poklonika bilo koje ideologije je da shvata reči i etikete preozbiljno i da ih prebrzo i olako koristi. A neki put je reč kao što je, na primer, „mangup“ (u sopstvenim redovima) sasvim dovoljna. Bez ikakve dalje mistifikacije...

Aleksandar Pavić, ceo tekst može se naći na sajtu Nove srpske političke misli

Polemika o (anti)komunizmu (5)

Reagovanje na tekst Verana Bakotića

Reagovanje Maria Kalika na tekst Aleksandra Pavića, pročitao sam sa zadovoljstvom. Da nije bilo tako sigurno ne bih reagovao na način kako je to prenela Nova srpska politička misao. Nasuprot tome, na tekst Verana Bakotića reagujem nevoljno. Najpre moram da istaknem da sam ga nekoliko puta pročitao i da nisam sasvim siguran šta je pisac hteo da saopšti. Ima tu svega i svačega, od određivanja šta je visok a šta nizak nivo "političke i teorijske kulture", do poredjenja nedavnih protesta beogradske omladine sa buntom iz pariskih predgrađa, zatim pominjanja "evolucije ljotićevaca u neoljotićevce", do konstatacije o "paljanskoj svojti koja je pronašla utočište u Drugoj Srbiji".

Ima tu i drugih "zapaženih" teorijskih dostignuća, poput onog sa početka teksta o "klerofašizmu" i "mondijaliznu" u Srbiji, koji se ako niste znali međusobno, kao dva "diskursa srpske desnice međusobno nadopunjuju, proizvode , održavaju i odražavaju". U celom tom galimatijasu gospodin Bakotić ističe i moje reagovanje na tekst Maria Kalika, nazivajući me "srpskim ekstremistom vulgarne desnice", koji se eto usuduo da usput pomene da komandat Koča Popovič nije bio Srbin.

Ne znam kako je Bakotiću kao "teoretičaru visoke političke kulture i naobrazbe", ostala nepoznata činjenica da je "komandant Koča" rado isticao svoje cincarsko poreklo, za razliku od masonske pripadnosti koju je krio do kraja života, a o čemu ovih dana saznajemo iz "deklasifikovanih dokumenta" , odnosno pisma generala Gošnjaka (koji je bio Hrvat) Titu iz 1975. godine, u kojem se komandant Koča , pominje kao jedan od istaknutijih masona u partiji. Eto takvi ljudi su dizali revolucije po Srbiji, a njihovi idejni naslednici hteli bi ponovo, pošto im izgleda nije dosta srpske nesreće.

Zbog toga gospodinu Bakotiću preporučujem da zajedno sa Kalikom "revolucionarne bune" diže u npr. Hrvatskoj, gde je na delu "otvoreni fašizam arhaičnog tipa". Što se mene tiče sa sobom mogu da povedu i "svitu" gospodina Nikole Samardžića, Teofila Pančića i gospođice Srbljanović. Bio bi to originalnom modelu borbe protiv "vulgarne desnice u Srbiji". Kada bi teoretičaru Bakotiću to uspelo, verujem da bi njegov doprinos političkoj i teorijskoj kulturi u Srbiji bio mnogo zapaženiji. Ovako uprkos pretragama na internetu, njegovo u nauci poznato ime, nisam uspeo da pronađem.

Milorad Vukašinović, objavljeno na sajtu Nove srpske političke misli

Sunday, August 10, 2008

Radovan Karadžić - bekstvo od nepravde



Istina je celina



Ovako glasi jedna čuvena Hegelova misao. Uvid u istinu kao celinu nije temelj samo saznajne, već i praktične slobode; jer, druga je nemoguća bez prve. Celovitost istine ugrožava interes vladajućih elita za dominacijom, budući da njihovo tumačenje događaja, koje služi da opravda ovu dominaciju, razobličava kao partikularno i nedovoljno. Stoga se valja prisetiti ove Hegelove misli u trenutku kada, povodom hapšenja Radovana Karadžića, vladajuće političke snage, unutrašnje i spoljašnje, ponovo pokušavaju kao istinu o ratu u BiH podmetnuti ne celinu, već jedan njen deo. Deo koji je istrgnut iz šireg istorijskog konteksta, koji se nasrtljivo nameće kao njegov celokupan smisao, i koji, na kraju, služi da legitimiše njihovu (do)sadašnju politiku. Moramo se udaljiti od stihije koja u javnosti prati ovaj događaj, od onoga na šta se prinudno usmerava naša pažnja, kako bismo (p)ostali racionalni i slobodni. I moramo uzeti u obzir isključene delove konteksta kako bismo istinski razumeli ono što se forsira kao poznato i očigledno. A danas vladajuće snage tako očiglednim predstavljaju da je u slučaju Karadžićevog hapšenja reč o „zadovoljenju pravde“, na osnovu još uvek dominantne verzije istine o ratu u BiH.


I dok javnost biva ciljano bombardovana trivijalnostima vezanim za Karadžićevo „bekstvo od pravde“, nas zanimaju pukotine koje primećujemo u zvaničnoj „istini“. Nešto u njoj upadljivo nedostaje, čak i ako se prihvati ono o čemu smo tako iscrpno obavešteni - da je Karadžić počinio ratne zločine i da ga zbog toga gone. Kao da ovo neumorno podsećanje podjednako skriva koliko i otkriva. Jer, uprkos toj obaveštenosti, ili možda baš zahvaljujući njoj, nije nam dovoljno jasno kako su ove zločini uopšte bili mogući. Ratni zločini su mogući samo u ratu, samo ako je prethodno počinjen sam zločin rata, odnosno zločin protiv mira. Bez zločina rata nema ni ratnih zločina. Tako se u hijerarhiji zločina pokretanje rata ispostavlja, u odnosu na ratne zločine, kao zločin višeg reda. Ali, ko je odgovoran za ovaj zločin koga nismo dovoljno svesni, za podrivanje mira i započinjanje rata u BiH? Ako nam se Karadžić i rukovodstvo bosanskih Srba pokušavaju predstaviti kao krivci i za ovaj zločin, takvoj „istini“ moramo se suprotstaviti. Ona ne samo da nije celovita istina, već nije ni poluistina; ona je celovita laž. Šesnaest godina nakon početka rata u BiH, uvid u ovu (ne)istinu uveliko je zamagljen naslagama ideološkog zaborava...

Mario Kalik, ceo tekst može se naći na sajtu Nove srpske političke misli; jedan deo teksta objavljen u "Politici", 11.08.2008.

Polemika o (anti)komunizmu (4)

Trojanski konj Druge Srbije

Diskurs vulgarne srpske desnice ima dva lika: onaj arhaični, koji se ni u čemu ne razlikuje od diskursa istorijskog fašizma (kakav može da se sretne na bizarnim internet stranicama i u sadomazohističkim klubovima diljem Evrope i SAD-a) i, sa druge strane, lik samozvane Druge Srbije, koji se krije iza malograđanske uglađenosti i odavno potrošenih mantri meta-rasističkog projekta multikulturalizma i političke korektnosti. Tekst Milorada Vukašinovića pokazuje koliko je Mario Kalik bio u pravu kada je povukao znak jednakosti između dva lika srpske desnice, kada je pokazao da su "klerofašizam" i "mondijalizam" samo dve strane istog novčića. Međutim, ono što Kalik nije naglasio, a što, zahvaljajući trudu Vukašinovića, sada možemo neposredno da vidimo, jeste to u kojoj se meri ova dva diskursa međusobno nadopunjuju, proizvode, održavaju i odražavaju.

Prvo, moram da kažem da je možda uzaludan, ali u svakom slučaju, hvale vredan napor Kalika da podigne nivo rasprave na šarenim stranicama NSPM-a - časopisa kome, pre svega, treba odati priznanje za toleranciju, pluralizam i otvorenost za drugačije mišljenje. Mada u monotonom medijskom prostoru Srbije, NSPM, kao što sam rekao, predstavlja osveženje i pravu oazu slobodnog mišljenja, naličje ovakve otvorenosti čine pojedinačni ispadi ekstremista (obe) Srbije. Pomenuti ekstremisti imaju mnogo zajedničkih osobina, a ona osnovna osobina, koja "bode oči", jeste nizak nivo političke i teorijske kulture. Zbog toga, nemam nameru da se spuštam ispod nivoa Maria Kalika, tj. na nivo Milorada Vukašinovića, i da prebrojavam srpska krvna zrnca Konstantina Popovića - Koče, Iva Andrića ili Oskara Daviča. Međutim, želim da pokažem, upravo na primeru Vukašinovića i sličnih ekstremista, kakav je mehanizam reprodukcije vulgarne desničarske ideologije već dve decenije na delu, i to na celoj srpskoj medijskoj, kulturnoj, odnosno političkoj sceni...

Veran Bakotić, ceo tekst može se naći na sajtu Nove srpske političke misli

Polemika o (anti)komunizmu (3)


Reagovanje na tekst Maria Kalika “Dve” Srbije - jedan anti-komunizam

Tekst Aleksandra Pavića kao i pitanja koja u njemu postavlja, doživeo sam kao autorov pokušaj da otvori polemiku o moralnoj hipokriziji kao jednoj od osnovnih karakteristika ovdašnje, ne samo političke već i društvene scene. Za svaku pohvalu je i reagovanje gospodina Kalika. Ako ništa drugo osetio je potrebu da pruži odgovore na ona pitanja koja u Srbiji rado prećutkuju mnogi akteri političkog i društvenog života. Oni to čine iz razumljivih razloga, jer kada bi odgovarali na Pavićevu zapitanost, teško da bi mnogi od njih bez obzira da li su u vlasti ili opoziciji, da ne govorim o NGO, mogli da negiraju činjenicu višegodišnjeg komunističkog partijskog staža, kao neku vrstu danas neprijatnog bagaža, koji je najbolje, bez mnogo objašnjavanja odbaciti.

Da parafraziram Kalika. U pravu je kada kaže da je u Srbiji malo pravih komunista antifašista. I ne samo to- kada čitate Kalikovo reagovanje, ako ste pošteni u elementarnom smislu, sa mnogim tezama ćete se složiti, posebno sa onom da danas Srbijom i u vlasti i u opoziciji deluje "neoliberalna desnica" ( ovde pre svega mislim na ekonomsko socijalna opredeljenja). Podržavam i stav o privatizaciji i ulozi stranih ambasadora. I uopšte, dijagnoza našeg stanja je potpuno tačna.
Kada čitate Kalikovo reagovanje osećate se kao gledalac odlične fudbalske utakmice, čiji tim igra sjajno u polju, stvara šanse , ali nikako da postigne gol. Hoću da naglasim da recept koji Mario Kalik nudi za izlazak iz očigledne krize, najblaže rečeno je sporan, odnosno nešto je nalik leku za bolest, a ne protiv nje.

Naime, čemu vodi parafraza čuvene Marksove teze o "eksproprijaciji eksproprijatora", o levici koja treba da organizuje "pokret otpora protiv vlasti koja je preobučena u kvazidemokratsko ruho". Za mene lično neukusno je poređenje sadašnjih vlastodržaca i heroja Prvog svetskog rata generala Nedića. Ali, možda i to nije najgore, koliko nekako poznato zvuči stara, prilično otrcana fraza o "komunistima internacionalistima", koja je potpuno istorijski poražena upravo na tlu nekadašnje Jugoslavije, gde su samo srpski komunisti bili Jugosloveni a komunisti ostalih naroda bogami bili i ostali veliki nacionalisti. Uzgred budi rečeno neki od srpskih komunista poput Koče na kojeg se poziva i Kalik nisu bili Srbi. Upravo na ovom mestu reagovanja Kalik potvrdjuje Pavićevu tezu o tome da Srbijom danas više nego ikada vladaju komunisti koji su se iz Marksovog preobukli u novo "globalističko" ruho. Jer kakva je principijelna razlika između Tadićeve fraze o "posebnoj odgovornosti Srbije za mir i staliblnost regiona" ( što valjda znači da Srbi ne samo da treba da priznaju Kosovo već i da pomažu Albance u stvaranju "nove države" na našem istorijskom i etničkom prostoru) i Kalikove fraze o "Srbinu radniku kojem je bliži Albanac radnik" (kao da ne postoji i Srbin vernik ili domaćin), uz ekstavagantno teorijsko opravdanje da za srpske komuniste "nije dovoljna sloboda zasnovana na etnicitetu". Baš ovako danas govore i "srpske demokrate", kada nam pričaju briselske "bajke" o Evropskoj Uniji, dok država Srbija ubrzano "odumire", kako piše drug Lenjin a sprovodi drug Solana, koji je, ako se ne varam, bio takođe komunista.

Prema tome, za mnoge od ovdašnjih globalista (duhovnih komunista) sloboda na Balkanu je moguća samo ukoliko je prethodno poražena i ponižena tradicionalna i nacionalna Srbija. To zvuči nekako poznato kominternovski. Čini mi se da je o tome pisao Pavić, a da to Kalik ne želi da razume, po komunističko globalističkoj matrici, da ako govore činjenice , utoliko gore po njih.

Milorad Vukašinović, tekst objavljen na sajtu Nove srpske političke misli